Blog

LJUBAV PREMA POSLU, OBJEKTIVNOST I ŽELJA ZA PROFESIONALNIM USAVRŠAVANJEM JE GARANCIJA ZA USPJEH

Rođen u Pljevljima, kao peto dijete od oca Arsenija i majke Jovanke, selo Crnobori udaljeno 17 km od grada. Zaljubljenik u radio novinarstvo, i Podgoricu.
Profesionalno ostvaren, društveno koristan i odgovoran, istrajan i dosljedan.  

Zaposliosi: Možete li nam reći nešto više o Vašem djetinjstvu i putu ka obrazovanju?

Radenko: Djetinjstvo sam zapamtio kao veoma dinamično, burno i sadržajno iz različitih uglova i uglavnom je obilježeno različitim događajima. Nakon tri
mjeseca kod mene su otkrili urođeni sekundarni glaukom koji je nakon operacije u Beogradu saniran i više nijesam imao problema sa tim. Međutim, to je ostavilo
za posledicu zamućenje rožnjače na oba oka, ali sam imao dobre ostatke vida i tako je bilo sve do četvrte godine. Nakon toga, moj otac saznaje za doktora
Laberta u Debrecinu, odvodi me na operaciju da izvršim transplataciju rožnjače na desnom oku i operacija uspije u dobroj mjeri. Ali dijete kao dijete,
a ja sam važio za jedno od nestašnijih u mom kraju, nijesam mirovao u tom periodu i dok sam se igrao sa bratom klikera, iza mene je bila jedna stolica
i kako sam se okrenuo udarim glavom u jedan šiljak od stolice, povrijedim oko i izgubim vid na desnom oku. No kako bi rekla jedna kineska poslovica \Dobrodošla
nesrećo ako si sama\ nakon ove nesreće, desila mi se i druga. Naime, dok sam prilazio konju, koji je bio vezan, konj me udario u glavu i usred velikog
izliva krvi i naprsnuća lobanje, navuče mi se mreža na lijevom oku. Život mi je bio ugrožen i u opasnosti, ali na svu sreću ili nesreću, osim što sam izgubio
vid, nijesam imao drugih posljedica.

Sa nepunih sedam godina, odlazim u školu Invalidnih lica, kako se tada zvala, i tu završavam Osnovnu i Srednju školu. Tih dana se rado, a i sa tugom sjećam.
Rado, jer sam upoznao ljude sa kojima sam i danas ostao prijatelj, a sa tugom jer sam uvijek odlazio od ku
će sa bolom, nerijetko bi me i suze pratile i onda kada bih pokušavao da stegnem srce i ne plačem, suze moje majke su bile jače od mene i ja bih zaplakao.
Iako je Zavod tada bio relativno izolovana sredina, mi smo se trudili da svojim nestašlucima, i mogu slobodno reći neodgovornim ponašanjem \probijemo\
tu izolaciju. Odlazili smo do grada na razna kulturna i sportska dešavanja, tako da su se u moje vrijeme učenici Zavoda, lica sa invaliditetom mogli sresti
na stadionima, koncertima, predstavama ili bioskopima, čak smo toliko daleko išli, da smo znali da pođemo i do Beograda, da ispratimo utakmice Zvezde ili
Partizana. Bio sam odličan đak i već u tim danima se javila ljubav prema radio-novinarstvu, ali nažalost nijesam upisao Fakultet Političkih nauka, odsjek
žurnalistika iz prostog razloga što tada nije bilo tog fakulteta u Podgorici, a meni se glavni grad Crne Gore dopadao. Upoznao sam ga dobro, samostalno
se kretao po njemu i zbog toga sam ostao tu i upisao i završio Pravni fakultet. 

Zaposliosi: Gdje ste odradili pripravnički staž i kakva su Vaša iskustva iz tog perioda?

Radenko: Ja sam počeo značajno prije da radim nego što sam odradio pripravnički. Dakle, moja prva radna iskustva su vezana za novinarstvo. Prve korake
sam napravio u Radiju Crne Gore i oni su za mene bili dragocjeni jer sam tu upoznao mnoge dobre ljude, a Radio Crne Gore je kako tada, tako i sada, važio
za medij koji je imao najbolju školu novinarstva u Crnoj Gori. Nakon završetka Pravnog fakulteta u Podgorici odmah sam počeo da radim u tadašnjem dnevnom
listu ”Glas Crnogoraca”. Radio sam intervjue sa najznačajnijim ličnostima iz društvenog, kulturnog, političkog i javnog života sa prostora tada zajedničke
države Savezne republike Jugoslavije, kasnije Srbije i Crne Gore, kao i sa međunarodnim diplomatama koji su se bavili pitanjem Zapadnog Balkana.

Pripravnički sam odradio u Srpskoj narodnoj stranci, u kojoj sam kasnije bio i savjetnik u poslaničkom klubu. U isto vrijeme dok sam obavljao poslove u
tom političkom subjektu radio sam i kao dopisnik za Radio Beograda. Takođe, od kraja 1999. godine pa do dan danas radio sam više emisija u crkvenom radiju
Svetigora, gdje trenutno obavljam posao urednika emisije koja je posvećena osobama sa invaliditetom pod nazivom “Vjerom kroz život”.

Zaposliosi: Nakon pripravničkog staža, koji su bili Vaši sledeći radni angažmani i u kom pravcu se razvijala Vaša karijera?

Radenko: Na dan ljudskih prava 10. decembra 2009. godine sam uz većinsku podršku poslanika u Skupštini izabran za jednog od tri člana savjeta Agencije
za zaštitu ličnih podataka. Ova Agencija je bila novina u Crnoj Gori jer se bavila jednim od ljudskih prava, a to je zaštita ličnih podataka. Morali smo
krenuti praktično od nule i podizati svijest građana Crne Gore o ovom pitanju. Kao dobar rezultat svog petogodišnjeg mandata 2014. godine sam ponovo izabran
za člana savjeta Agencije, s tim što sam ovaj put imao podršku svih poslanika u Skupštini, što u prethodnom izboru nije bio slučaj. U tom periodu se dešavalo
da se zamjerim jednoj ili drugoj opciji i to me je podsticalo da vjerujem da sam u pravu. Želio sam da pokažem profesionalnim angažmanom da sam iznad svih
dnevno- političkih dešavanja i podjela, što ne znači da nemam političke stavove, ali sam se trudio da što stručnije i objektivnije pristupim svom poslu
i što odgovornije tumačim Zakon. Javnost je to znala da prepozna i cijeni, i zbog toga sam često bio medijski eksponiran kako bi građanima približio kojim
se to pitanjima Agencija bavi. Nakon devet godina bavljenja ovim poslom, mogu reći da sam profesionalno ostvaren čovjek i da se smatram društveno korisnim
i odgovornim. Komunikacija sa kolegama je bila korektna i kvalitetna, ali je ponekad znala da bude i na ivici noža, jer ako sam znao da uvijek dam svoj
maksimum, taj maksimum sam i od drugih očekivao i tražio. Uvijek sam bio istrajan i dosljedan u insistiranju da se posao što profesionalnije i bolje obavi.

Zaposliosi: Kakvi su bili međuljudski odnosi na mjestima na kojima ste radili i da li ste bili diskriminisani od strane kolega zbog Vašeg invaliditeta?

Radenko: Sve i da je neko htio da me diskriminiše teško se to moglo desiti iz prostog razloga jer sam uvijek bio na pozicijama i odgovornim mjestima na
kojima sam ja mogao da diskriminišem, dakle, nijesam osjetio nikakvu vrstu diskriminacije. Međuljudski odnosi su bili manje- više kao i svugdje, varirali
su. Kada sam počinjao da radim u crkvenom radiju Svetigora, imao sam svojevrsnu iluziju da je sve idealno, ali sam vremenom shvatio da su ipak to živi
ljudi i da i tamo vladaju odnosi kao i na bilo kom drugom radnom mjestu. U samoj Agenciji odnosi nijesu bili idealni, o čemu se dosta i pisalo. Moram reći,
gdje god da sam radio postojali su nesporazumi sa kolegama, ali nikada nije bilo perioda da nijesam komunicirao sa kolegama, barem na profesionalnom nivou.
Mogli smo se manje ili više uvažavati, poštovati ili voljeti, ali komunikacija je bila građanski korektna i profesionalno odgovorna.

Zaposliosi: Radili ste u NVO sektoru, a sada radite u državnoj instituciji, možete li napraviti razliku između ta dva resora?

Radenko: Postoji bitna razlika, ali postoji i sličnost. Bitna je razlika što se u NVO sektoru svaki dan borite za svoj status, za unaprijeđenje pozicije
nevladine organizacije i populacije koju predstavljate, a u državnom sektoru postoji uslovno rečeno neka sigurnost, od materijalne do društvene, ali i
u jednom i u drugom resoru postoji potreba da odgovorno i profesionalno obavljate svoje poslove. Ako nijeste odgovorni tamo gdje sankcija može biti manja,
a to je nevladina organizacija, vi nećete biti pouzdani ni u državnoj instituciji. Stvar je u ličnosti, tačnije kakav pristup imate prema sebi i prema
drugima. Prema tome, ako se u nevladinoj organizaciji trudite da njen položaj i položaj populacije čiji ste dio bude bolji, taj trud u državnoj instituciji
mora biti veći i snažniji, iz prostog razloga što život treba da učinite boljim, sadržajnim, institucionalno zaokruženijim za sve građane Crne Gore bez
obzira kojem pokretu, političkoj partiji ili nevladinoj organizaciji pripadaju.

Zaposliosi: Kakvo je Vaša generalno mišljenje o zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori i da li država dovoljno brine o samim osobama sa invaliditetom?

Radenko: Mislim da ima napretka i da je taj napredak vidljiv i opipljiv na svakom koraku, ali svakako nedovoljan. Zakonski okvir je kao i u drugim životnim
oblastima znatno unaprijeđen. Međutim, mi smo u Crnoj Gori “majstori“ da nađemo rupe u zakonu ili sam zakon obesmislimo ili izigramo. Postoje dva ugla
iz kojih bi se trebala posmatrati ova problematika. Prvi je da mnogi, pa i oni koji se nalaze na društveno najodgovornijim pozicijama, koji bi mogli da
zapošljavaju lica sa invaliditetom, od ove populacije ne očekuju ništa, pa čak i ako neko od njih umije da zaveže pertlu od patike, to se njima čini kao
uspjeh. A opet ima i drugi ugao posmatranja koji od osoba sa invaliditetom očekuje mnogo, pa misle da smo mi samim tim što smo uskraćeni za pojedino čulo
bogom predodređeni za određene poslove i da smo bolji od drugih u izvršavanju tih zadataka. Kao i obično, istina je negdje na sredini. Niti su u pravu
prvi koji od nas ne očekuju ništa, niti su u pravu oni koji misle da smo mi najbolji. Mi smo ljudi kao i svi drugi, sa svim manama i vrlinama. Moram istaći
da je odgovornost na subjektima koji bi trebali zapošljavati osobe sa invaliditetom, kao i ljudima koji se nalaze u tom statusu podjednaka. Ne može niko
od poslodavaca govoriti o prednostima zapošljavanja ili ne zapošljavanja lica sa invaliditetom ako nam ne da šansu, ali sa druge strane ne smijemo ni mi
čekati da nas neko vuče za rukav, da nas neko moli ili da nam nudi posao. Mnogi poslodavci misle da im je isplativije plaćati doprinose zbog ne zapošljavanja
osoba sa invaliditetom nego iste radno angažovati. Poručujem im da su u grdnoj zabludi, jer osim benefita i subvencija, koje stavljam na poslednje mjesto,
poslodavac može da dobije radnika u osobi sa invaliditetom, koji će da radi odgovorno, istrajno i profesionalno.
Država svakako nedovoljno radi na afirmaciji položaja lica sa invaliditetom. Taj napor mora biti ne samo veći, nego suštinski sadržajni i sveobuhvatniji.

Zaposliosi: Šta poručujete mladim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori?

Radenko: Poručujem im da vjeruju u sebe, da rade na svom profesionalnom usavršavanju, da budu društveno aktivni i odgovorni i na taj način će biti prepoznatljivi.
Da iskoriste sve oblasti društvenog djelovanja, od sporta, kulture, preko bilo kog drugog angažmana da afirmišu, sebe i svoju populaciju. Budite ljudi
od kojih se više očekuje da date, nego što tražite i uzimate, uvijek se trudite da kažete “ja hoću da budem dobar roditelj, hoću da budem dobar suprug,
da budem dobar kolega, sjutra dobar poslodavac“, nego da kažete “ja bih želio da imam dobru suprugu, dobro dijete, da imam dobrog poslodavca i da imam
dobre kolege“.

Prilozi

ljubav prema poslu.jpg

Portal nudi informacije koje su od značaja za zapošljavanje osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Kao organizacija, koja se primarno bavi osobama oštećenog vida, nismo željeli da portal bude posvećen samo gore pomenutima, već svim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori.

Korisni linkovi