Blog

U SVOJ POZIV UKOMPONOVAO PEDAGOGA, INSTRUMENTALISTU I PJEVAČA

Saša Vuković, rođen je u Podgorici 1983. godine. Profesor je muzičke kulture,a ujedno i muzičar. Svira harmoniku I pjeva,a takođe je autor mnogih kompozicija koje su se pojavljivale na različitim dječijim festivalima i festivalima narodne muzike. Sa nama je podijelio svoja iskustva o pedagoškom radu i angažmanima u svojstvu muzičara.

ZAPOSLIOSI: Možete li nam reći nešto više o Vašem djetinjstvu i samom procesu obrazovanja?

SAŠA: Već od malih nogu sam pokazivao interesovanje prema muzici. Tada su mi roditelji kupili malu harmoniku, sa kojom sam se u početku igrao, ali sam vremenom shvatio da ću u budućnosti da je koristim kao instrument.
To su bili neki moji prvi muzički trenuci i počeci. Većinu svog vremena sam provodio slušajući muziku, konkretno radio, razne harmonikaše, muzičke žanrove, i mogu konstatovati da se u tom periodu stvarala mnogo kvalitetnija muzika, nego što je slučaj danas.
Nažalost, mi kao djeca, tada nijesmo imali pristup internetu, youtube-u, već smo kupovali kasete.
Što se tiče samog muzičkog obrazovanja, imao sam želju da se upišem u nižu muzičku školu… Međutim, u tom periodu, nije bilo osposobljenog kadra koji bi radio sa osobama sa oštećenjem vida, niti literature, koja bi olakšala proces obrazovanja učenika. Osnovno obrazovanje stekao sam u Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine, a uporedo sam kod profesora muzike, Radenka Bojovica, pohađao časove harmonike, po programu niže muzičke škole. Tako sam u tom periodu stekao osnovno muzičko obrazovanje.
Nakon završene osnovne škole, upisao sam Srednju školu za muziku i balet “Vasa Pavić”. Ono što mi je i na ovom stepenu obrazovanja predstavljalo problem, jeste nedostatak muzičke literature na Brajevom pismu. Ali, zahvaljujući drugarima sa kojima sam učio, koji su mi diktirali i pomagali, uspio sam da prevaziđem tu barijeru.
Poslije završene srednje škole, upisujem Muzičku akademiju na Cetinju, gdje sam studirao 4 godine i mogu reći da sam imao odličnu komunikaciju sa profesorima. Literaturu za instrumente nabavljao sam u Beogradu, a sve drugo sam pisao na Brajevom pismu, zahvaljujući profesorima i asistentima koji su mi diktirali notne zapise.

ZAPOSLIOSI: Da li ste planirali da se bavite pedagoškim radom?

SAŠA: U samom početku nijesam imao u planu da se bavim pedagoškim radom… Međutim, kada sam završio osnovne studije, ta želja se kod mene probudila.
Poslije završene Akademije, muzičari, na žalost, nemaju mnogo izbora kada je u pitanju radni angažman. Najčešće je to rad u školi, na radiju, kao muzički urednik, rad u orkestru, i još svega nekoliko djelatnosti.
S obzirom na to da sam bio učenik u Zavodu, gdje se i dalje školovao veliki broj učenika, izrazio sam želju da dam svoj doprinos. Znajući da veliki broj djece sa oštećenjem vida odabere da se bavi muzikom i da voli muziku, smatrao sam da im moje stečeno znanje i skromno iskustvo može mnogo pomoći u daljem muzičkom usavršavanju.
Pripravnički staž sam takođe odradio u Zavodu. Ne bih da zvučim neskromno, ali sam i tu dao svoj značajan doprinos, tako što sam učenike niže muzičke škole kvalitetno usmjeravao i pojednostavljivao im put ka budućem muzičkom obrazovanju. Koliko sam u tome uspio, pokazaće vrijeme I rezultati.

ZAPOSLIOSI: Uporedo sa Vašim pedagoškim radom, bavite se muzikom u svojstvu instrumentaliste i pjevača?

SAŠA: Za mene je muzika sloboda i omiljena vrsta umjetnosti… Sviram harmoniku, pjevam, bavim se i komponovanjem. Autor sam nekoliko dječijih i narodnih pjesama, a te pjesme su se pojavljivale na raznim festivalima. Bio sam dio „institucija“, odnosno kafana, iz kojih sam pokupio dosta iskustava, naučio mnoge stvari i od kojih sam prihodovao i kao srednjoškolac i kasnije student. Pored završenog fakulteta, mogu slobodno reći da sam završio i taj “kafanski fakultet”, koji otvara neke nove puteve u rješavanju životnih pitanja i prevazilaženju barijera. Čim vi ljude uveseljavate i zabavljate, oni onda vrlo često zaborave na te vaše nedostatke. Generalno gledano, kada se govori o osobama sa invaliditetom, u većini slučajeva se akcenat stavlja na njihove nedostatke, a kada se govori o ljudima bez invaliditeta, na nedostatke se ne obraća pažnja.
U suštini, svi imamo neke nedostatke, koji su vidljivi ili nevidljivi, samo je u tome razlika. Tako je veoma važno kako se sam čovjek postavi i uhvati u koštac sa problemima. Postavlja se pitanje, da li je to problem ili ne?! Ako to shvatite kao problem, onda je problem! Ako shvatite da je to dio vas, ustvari dio vašeg života, onda se to ne može posmatrati kao problem.

ZAPOSLIOSI: Upravo ste se pričom nadovezali na naše sljedeće pitanje. Da li je bilo neke od različitih vrsta diskriminacije od strane ljudi kada su u pitanju Vaši nastupi?

SAŠA: Bilo je momenata kada sam se prvi put srijetao sa nepoznatim ljudima. Postojala je određena barijera I udaljenost u komunikaciji , pogotovo kad ljudi vide osobu sa oštećenjem vida. Sve što je novo, odnosno sve što čovjek prvi put vidi, na neki način mu bude čudno i interesantno. U svakom slučaju, probudi neko razmišljanje kod čovjeka.
Međutim, kada te ljudi upoznaju, kad oni stvarno vide kako i na koji način čovjek sa oštećenim vidom funkcioniše, oni ga tako i prihvataju.
Naravno da u početku bude nekog straha, posebno ako treba neko nešto da vam pomogne, ili sa tom osobom imate dodirnih tačaka u profesionalnom smislu. Ali, od vas zavisi kako ćete i za koje vrijeme da razbijete taj strah kod ljudi, da im se približite i stvorite normalnu komunikaciju. Jako brzo se razbija strah kod tih ljudi, ako je čovjek slobodan, ako nema neku barijeru i ne stvara negativnu sliku unaprijed.
Moram istaći da sam odlično prihvaćen od strane kolega, jer mi radimo takav posao, gdje muzika ne prepoznaje razlike… Kako je govorio Betoven: „Muzika je most koji spaja ljude.“

ZAPOSLIOSI: Šta mislite o položaju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori kad je zapošljavanje u pitanju?

SAŠA: U zadnjih desetak godina, primjetno je da je ostvaren neki napredak. Međutim, po tom pitanju ima još dosta da se radi, posebno na podizanju svijesti sredine u kojoj živimo i poslodavaca koji bi trebali da zapošljavaju osobe sa invaliditetom, u smislu da i osobe sa invaliditetom mogu jednako da doprinesu, kako društvu, tako i određenoj firmi ili kompaniji, jednako dobro kao i osobe bez invaliditeta.
Desile su se neke promjene, ali ne u potpunosti. To je meni u neku ruku i drago, jer lično smatram da je dobro kada se promjene dešavaju polako, jer se one tako najbolje utemelje i to su onda prave promjene, koje će dugo trajati. Sve ono što se mijenja preko noći kratko traje, tako i u životu.

ZAPOSLIOSI: Koja je vaša poruka mladim osobama sa invaliditetom?

SAŠA: Mladim ljudima poručujem, da bez obzira na svoj invaliditet, treba da ga prihvate I shvate kao nešto što je dio njih samih. Kao što vam Bog nešto da, tako vam u nekim segmentima i oduzme. To je prirodna pojava i ljudi trebaju da se bore, vjeruju u sebe, da budu uporni u tome što rade i da se nikada ne predaju, jer je u tome ljepota života.

Prilozi

slika 1.jpg
u svoj poziv ukomponovao pedagoga, instrumentalistu i pjevaca.jpg

Portal nudi informacije koje su od značaja za zapošljavanje osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Kao organizacija, koja se primarno bavi osobama oštećenog vida, nismo željeli da portal bude posvećen samo gore pomenutima, već svim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori.

Korisni linkovi