Blog

KOLEGIJALNOST i PUNI RADNI ANGAŽMAN

Ovom prilikom smo razgovarali sa Marijetom Mojašević i Jelenom Pešić, koje su zaposlene u Kancelariji za mlade u Opštini Berane.
One su sa nama podijelile svoja radna iskustva i mišljenja o položaju osoba sa invaliditetom.
1. Marijeta, da li biste nam rekli nešto više o sebi i svom obrazovanju?
Moje ime je Marijeta Mojašević, imam 29 godina i trenutno radim u Kancelariji za mlade Opštine Berane kao savjetnica za mlade. Diplomirala sam na Fakultetu političkih nauka, studijski program Socijalna politika i socijalni rad. Odlučila sam da mi ovo bude profesija vođena životnim iskustvom. Od svoje petnaeste godine imam tzv.stečeni invaliditet i želja mi je bila da mi buduća profesija omogući rad na poboljšavanju uslova života osobama sa invaliditetom.
2. Možete li se kratko osvrnuti na vaša prethodna radna iskustva?
Ovo mi je treći posao i mogu reći da nekad nije bilo lako uskladiti potrebe koje imam sa poslovima koje moram obavljati. Takođe, nerazumijevanje poslodavaca je ključni razlog zašto sam napustila prethodni posao. Ako neko zahtijeva od mene više nego što mogu da pružim i vrši mobing, logično je da ću tražiti pravnu zaštitu. Ako je ne dobijem, napuštanje lošeg posla je ključno za moju psihičku stabilnost. Mnogi ljudi neće shvatiti neke od zahtjeva i uslova koji trebaju biti ispunjeni pri radu OSI. Zato je neophodno na početku reći koji su to uslovi koji su potrebni i nastojati da se posao uvijek radi što je moguće bolje. To je pitanje radne etike i smatram da nju čovjek ili posjeduje ili ne. U drugom slučaju treba raditi na njenoj izgradnji, ali uvijek treba raditi na njenom poboljšanju.
Kako sam po obrazovanju socijalna radnica i imam sklonosti prema više oblasti, trenutni rad sa mladima mi dozvoljava da izrazim svoju kreativnost. Prvo radno iskustvo u Centru za socijalni rad mi je dalo uvid u socijalnu situaciju u kojoj se nalazimo. Ovo radno iskustvo mi daje šansu da mladima pružim mogućnost da što korisnije provedu slobodno vrijeme. Naravno, svoj angažman na smanjenju stereotipa i predrasuda prema osobama sa invaliditetom na lokalnom nivou sam razvila kroz periodične radionice sa srednjoškolskom i osnovnoškolskom populacijom. I to je najuspješniji angažman u mojoj karijeri.
3. S obzirom da radite u državnoj instituciji koja zapošljava veliki broj ljudi, možete li nam reći da li ste osjećali neku vrstu diskriminacije od strane kolega?
Diskriminacija je širok pojam. Kako nisam korisnica invalidskih kolica ili drugih pomagala i mogu sve sama da uradim, o toj vrsti diskriminacije nije riječ. Ni kada je u pitanju obim ni vrsta posla- zaista mi se povjerava ono šta je pravnim aktima određeno. Čak postoji pozitivna diskriminacija kada su u pitanju neka sindikalna prava.
4. Marijeta, možete li nam reći kakvi su međuljudski odnosi između vas i vaših kolega?
Ovo je treća godina kako radim u ovoj instituciji i stekla sam nekoliko lijepih poznanstava. Ipak, mislim da je neophodan rad na odbacivanju predrasuda i stereotipa i na upotrebi prave terminologiji kada je u pitanju odnos zaposlenih prema osobama sa invaliditetom.
5. Jelena, možete li nam reći kakve su OSI kao kolege? Da li ste imali neke predrasude o OSI?
Budući da je ovo moje prvo pravo radno iskustvo, ne računajući program stručnog osposobljavanja, i više sam nego zadovoljna svojom koleginicom.
I ona i ja smo socijalne radnice, završile smo iste studije na istom fakultetu, suvišno je reći da imamo dovoljno tema za razgovor i da u kancelariji nikada ne vlada neprijatna tišina. U okviru moje struke kao socijalne radnice, očekuje se da imam iskustva u radu sa OSI. U mom slučaju, ono što sigurno znam jeste teorijska pozadina rada sa OSI. U toku studiranja sam imala priliku da volontiram ili da makar popričam sa ljudima koji imaju iskustva u ovoj oblasti rada.
Marijeta je posebna. Ona je prava intelektualka, duhovita, pronicljiva i elokventna mlada žena. Ono što mi se svidjelo, jeste činjenica da za nju nema prepreka, njen način razmišljanja i da je godinama bila uključena u veliki broj projekata i istraživanja, da je putovala i sticala nova iskustva i poznanstva sa različitim ljudima. Trenutno ima za cilj da utiče na mlade, posebno srednjoškolce.
Ono u šta sam sigurna jeste da radim sa osobom od koje mogu mnogo toga da naučim i koja može biti uzor svim mladim ljudima koji žele da postignu nešto značajno u svom životu.

6. Marijeta, da li ste zadovoljni uslovima na radnom mjestu, i da li postoji nešto što bi moglo da unaprijedi vaše uslove rada?
Još uvijek čekam opremu radnog mjesta, jer je došlo do zastoja u komunikaciji sa ZZZCG i Biroom rada. Što se tiče uslova od strane poslodavca, mislim da je Kancelarija za mlade jedna od najbolje opremljenih službenih prostorija u okviru naše organizacije. Takođe imam razumijevanja od strane nadređenog da u slučaju jake glavobolje ili neke druge nepredviđene okolnosti ranije odem kući. To je na neki način poštovanje evropskih standarda prije nego su uvedeni kod nas.
7. Šta poručujete mladim osobama sa invaliditetom, i šta im savjetujete kada je u pitanju njihovo zaposlenje?
Da se uvijek zalažu za humanost i ostvarenje svojih prava na tim principima. Raditi na obrazovanju je bitan korak, ali je najbitnije ne živjeti svoj život pokušavajući da se drugima prikažete kao neko drugi jer se stidite svog invaliditeta. Invaliditet je dio našeg identiteta, ali nas ne determiniše u potpunosti i zato je neophodno da to stalno pokazujemo. Ne sudite o drugima, ispričajte svoju priču bez oklijevanja. Nekoga ćete inspirisati!
smrtovnice
prodaja stanova
pik
smrtovnice avaz
blumen
horoskop
kalkulator online
knjige
cvijece
vicevi

Prilozi