Blog

Istrajnošću, duhovitošću i znanjem do samostalnosti i egzistencije

Dragan Tepavčević je rođen u Nikšiću 1986 godine. Završio je Fakultet Političkih nauka, smjer socijalna politika i socijalni rad. Zaposlen je u Centru za socijalni rad u Podgorici. Aktivni je učesnik u saobraćaju u svojstvu vozača, iako je to rijetkost među osobama sa invaliditetom, Veliki je zaljubljenik u putovanja i obišao je mnogo zemalja.

Zaposliosi: Možete li nam reći nešto više o sebi, svom djetinjstvu i samom procesu obrazovanja?

Dragan: Rođen sam u Nikšiću 1986. godine. U 15. mjesecu starosti dijagnostifikovana mi je cerebralna paraliza. Međutim, kako sam bio okružen sa velikim brojem djece sličnog uzrasta, na svoj invaliditet nijesam puno obraćao pažnju, jer su se gotovo sve igre prilagođavale mojim mogućnostima. Do određenog uzrasta sam se nadao da će me moj invaliditet „proći ili se izliječiti“, što je bio još jedan od razloga da na isti ne pridajem preveliki značaj. Osnovnu školu upisao sam u Nikšiću. Olakšavajuća okolnost za adaptaciju na školu i školske drugare bio je moj brat od strica koji je išao sa mnom u razred. Pošto sam se otežano kretao, moji roditelji su kupili bicikl sa pomoćnim točkovima, kako bi lakše pohađao nastavu. To je u tom periodu predstavljalo svojevrsnu atrakciju i svi drugari su željeli da probaju to biciklo.
Od polovine petog razreda svoje školovanje sam nastavio u tadašnjem Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine Podgorica, današnjem Resursnom centru Podgorica. To je bilo moje prvo odvajanje od porodice i ujedno vrlo stresan životni period. Iako je sistem obrazovanja bio isti kao i u „redovnim školama“ postojale su velike razlike između njih. Prije svega, mnogo su manja odjeljenja u Zavodu u odnosu na „redovne škole“. U Zavodu su obrazovanje sticali isključivo učenici koji imaju neku vrstu invaliditeta. Nakon završene nastave većina učenika je umjesto svojim kućama išla u Internat. O prednostima i manama ovakvog sistema obrazovanja može se pisati i govoriti mnogo. U navedenom Zavodu završio sam drugi dio osnovne škole i srednju školu, pravno – administrativni smjer. Nakon završene srednje škole upisao sam i završio Fakultet političkih nauka, smjer socijalna politika i socijalna rad.

Zaposliosi: Znamo da ste tokom obrazovanja živjeli u studentskom domu, kako ste bili prihvaćeni od strane kolega bez invaliditeta i da li ste zbog svog invaliditeta nailazili na neke neprijatnosti?

Dragan: Život u studentskom domu svakom studentu daje drugu dimenziju studiranja u odnosu na studente koji nemaju priliku da borave u studentskom domu. Tu se stiče veliki broj poznanstava, drugara i prijatelja. Takođe, stiču se i određene životne navike. Tako sam i ja u studentskom domu stekao veliki broj prijatelja, sa kojima sam intezivno u kontaktu, a sa nekima sada zajedno radim. Tokom boravka u domu nijesam imao nijednu neprijatnost koja bi se mogla povezati sa mojim invaliditetom.

Zaposliosi: Možete li nam reći gdje ste odradili pripravnički staž i kakva iskustva nosite iz tog perioda?

Dragan: Nakon završenog fakulteta pripravnički staž sam odradio u Centru za socijalni rad Podgorica, odnosno kod poslodavca kod kojeg i danas radim. Taj period sam iskoristio da se upoznam sa praktičnim dijelom socijalnog rada, kao i da poslodavcu i kolegama pokažem svoje znanje stečeno na fakultetu.

Zaposliosi: Trenutno radite u centru za socijalni rad i Vaši radni zadaci zahtjevaju svakodnevnu komunikaciju sa različitim ljudima, možete li nam podjeliti neka svoja iskustva (može i neka anegdota)?

Dragan: Da, radim u Centru za socijalni rad Podgorica na poslovima voditelja slučaja u Službi za odrasla i stara lica, što podrazumijeva rad sa velikim brojem ljudi, često iz najugroženijih kategorija. Za proteklih 8 godina, koliko radim u Centru, bilo je dosta zanimljivih situacija. Jedna od takvih desila se prije nekoliko godina tokom održavanja socio-ljekarske komisije, na koju dolaze korisnici koji na osnovu svog zdravstvenog stanja traže određena prava iz socijalne zaštite. Tokom održavanja komisije karakteristične su velike gužve i nervoze. Jedne prilike, u toku održavanja komisije imao sam potrebu da prođem kroz gužvu do svoje kancelarije, kad se začulo iz pozadine: „Alo momak, ne možeš preko reda, ima ih koji su prije tebe došli“.

Zaposliosi: Da li ste na poslu nailazili na neki vid diskriminacije i kako su Vas kolege prihvatile?

Dragan: Odnos sa kolegama je krajnje korektan. Dobro su upoznati sa mojim potencijalima i mogućnostima, a tamo gdje nastupe ograničenja zbog mog invaliditeta, spremni su da pomognu. Uglavnom ravnomjerno dijelimo posao. Zgrada Centra za socijalni rad zbog svoje specifičnosti nije u potpunosti prilagođena osobama koje koriste invalidska kolica, zbog čega sam mišljenja da sam djelimično diskriminisan.

Zaposliosi: Veoma mnogo putujete i obišli ste dosta zemalja, recite nam koliko su javne površine, objekti I institucije pristupačne za OSI u odnosu na Crnu Goru?

Dragan: Crna Gora u odnosu na zemlje koje sam do sada obišao prilično kaska u pogledu pristupačnosti institucija i javnih površina osobama sa invaliditetom, iako je u pojedinim crnogorskim gradovima u poslednje vrijeme evidentan napredak u tom segmentu. Međutim, ono gdje je Crna Gora daleko iza većine Evropskih zemalja jeste pristupačnost javnog prevoza za osobe sa invaliditetom.

Zaposliosi: Koliko su Vam bili pristupačni sadržaji koji ste željeli da obiđete tokom svojih putovanja?

Dragan: Uglavnom su svi sadržaji bili u potpunosti prilagođeni, ne samo licima koja koriste invalidska kolica, već i licima koja imaju oštećenje vida.

Zaposliosi: S obzirom da ste aktivan učesnik u saobraćaju u svojstvu vozača, možete li nam reći neka Vaša dosadašnja iskustva?

Dragan: Imati mogućnost da upravlja automobilom za osobu sa invaliditetom znači slobodu, samostalnost, nezavisnost i mnogo veću mobilnost u odnosu na poziciju kada osoba sa invaliditetom kao vozač ne koristi automobil. I sami znate da u Crnoj Gori ne postoji nijedna auto škola u kojoj ima automobil sa ugrađenim ručnim komandama u kojem bi osobe sa invaliditetom vršile praktičnu obuku i polagale vozački ispit. Takođe, u Crnoj Gori postoji visok stepen saobraćajne nekulture i nepoštovanja saobraćajnih propisa koji se odnose na osobe sa invaliditetom, čime se iste demotivišu za polaganje vozačkog ispita.

Zaposliosi: Da li ste zadovoljni položajem osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori kada je zapošljavanje u pitanju?

Dragan: Nijesam zadovoljan položajem osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori kada je u pitanju oblast zapošljavanja. Mislim da bi se trebalo mnogo više raditi na promociji istog i potencijalnim poslodavcima prezentovati sve olakšice koje dobijaju prilikom zapošljavanja osoba sa invaliditetom u svojim firmama. Međutim, lično me više zabrinjava pasivnost osoba sa invaliditetom u traženju posla, čemu treba posvetiti posebnu pažnju.

Zaposliosi: Šta bi ste poručili mladim osobama sa invaliditetom koji traže posao?

Dragan: Svim mladim ljudima sa invaliditetom koji traže posao bih preporučio da budu istrajni u traženju istog, i da se ne boje svoga znanja i mogućnosti. Takođe, samo trudom, radom i znanjem se ruše predrasude o osobama sa invaliditetom.

Prilozi

30652196_10216536324309362_5053666796322684928_n.jpg

Portal nudi informacije koje su od značaja za zapošljavanje osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Kao organizacija, koja se primarno bavi osobama oštećenog vida, nismo željeli da portal bude posvećen samo gore pomenutima, već svim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori.

Prijatelji portala