Blog

TREBA SAMO BITI DOVOLJNO LUD I VJEROVATI U SVOJE SNOVE

Postoji jedna divna istina koju je napisao Antoan de Sent Egziperi: “Samo se srcem dobro vidi, suština je očima nesaglediva”. A postoje i ljudi koji ovu istinu, u punom smislu te riječi, žive. Isto kao što su brodovi najsigurniji u lukama, ali nisu stvoreni za njih, tako je i čovjek dužan da iskoristi sve svoje potencijale i ide u susret svojim snovima ukoliko želi da otkrije u čemu je zapravo umjetnost i ljepota življenja. Koliko god da su prepreke na putu velike, neka želja za pobjedom nad njima bude veća. O tome kako se prevazilaze prepreke i stiže do cilja, ali i o mnogim drugim temama razgovaraćemo sa Željkom Bajićem, 60-o godišnjim radijskim novinarom iz Sarajeva.

ZAPOSLIOSI: Na samom početku, gospodine Bajiću, recite nam da li Vam je oštećenje vida odmoglo ili pomoglo da sagledate suštinu života i kada se sjetite onog dječaka sa pregršt snova kakav ste nekad bili, šta mislite da li je ponosan na ono što ste vremenom postali?

ŽELJKO: Kroz cio svoj život sam prolazio kao slijepa osoba. Nemam iskustvo i nemam ideju kakva osoba bih postao da nisam imao oštećenje vida. Uvijek ispričam kao anegdotu: jedan od slijepih intelektualaca prve generacije znao mi je reći - ni ti ni ja, da smo vidjeli, sigurno ne bismo nikad toliko čitali i toliko znali, jer bi izazova u životu bilo mnogo više. To je istina s kojom se mogu složiti. Mislim da sam bio vrlo radoznao dječak, da sam vidio vjerovatno bih se bavio i padobranstvom, vozio neki ludi motor, putovao s rancem na leđima kao što su radili mladi moje generacije: krenu auto-stopom, pa dokle stignu. Ja to nisam mogao i mogu vam reći, to cijelog života osjećam kao nešto što je propušteno. Dalje, možda bih s 18 godina pokupio svoje prnje i otisnuo se na brod, a onda, pitam se, šta bi bilo od mene. Hoću da kažem, uvijek me je privlačila avantura, a to iz pozicije slijepog dječaka, pa mladića nije bilo moguće. Doduše, mlade generacije danas probijaju i te neke "zvučne zidove" a ja sam se, očigledno, "rodio prerano". Kako čovjek sazrijeva, počinje shvatati da sve one silne knjige koje je pročitao posredno daju odgovore na bitna životna pitanja. Ako ste dovoljno hrabri i "ludi" (kao što sam ja očito bio), sva ta iskustva stečena u knjigama daju vam ideju šta sa sobom početi. Možda ne napravite neke životne greške, jer su ih prije vas napravili junaci neke od knjiga, znači, niste greške morali napraviti iskustvom vlastite kože. Kad se ozbiljno počnete suočavati s nerazumijevanjem okoline, radne sredine, predrasudama, ako hoćete i ljudskom zlobom - mislim da tada život promišljate mnogo dublje nego što biste ga ikad mogli razumjeti da ste osoba koja vidi. Znate, ljudi koji vide neka dragocjena životna iskustva steknu tek nekad pred kraj kad ih sustignu bolesti, invaliditet ... možda čak i siromaštvo. Nisam jednom doživio da su mi se izvinjavali potkraj života neki ljudi koji su u mom poslu svojevremeno bili "strah i trepet": tek tada počnu razmišljati o smislu života - važnim i nevažnim stvarima.
Istina je, snova je bilo pregršt, buđenje je bilo mnogo surovije. Nikad nisam ostvario lako ono što sam želio. Kad se moglo pomisliti da polako moj život, poslije studija, zapošljavanja, ukratko rješavanja nekih važnih stvari u životu, ulazi u "mirnu luku", desio nam se rat i sve ono što je uslijedilo. Opet borba, borba, borba. No, kad se danas zamislim nad snovima i stvarnošću, mislim da bi onaj dječak kakav sam bio recimo na internatskim krevetima škole u Sarajevu bio ponosan. Upravo danas sam ćaskao s prijateljem iz djetinjstva koji danas živi u Americi. Velim mu - zamisli od čega smo počeli, a dokle smo stigli. Vjerujte, kažem to s dosta ponosa.

ZAPOSLIOSI: Budući da ste veoma mladi počeli da radite, da li ste imali vremena da se posvetite nekim vidovima neformalnog obrazovanja, koju ste školu, odnosno fakultet prethodno završili i da li je zaposlenje u tako ranim godinama života vama donijelo samo prednosti ili su ga ipak pratili i neki nedostaci?

ŽELJKO: Moram objasniti nekoliko stvari. Da, diplomirao sam čak prije roka, ali do zasnivanja radnog odnosa proteklo je još dosta vode. Naime, u otvorenoj sredini završio sam gimnaziju, a zatim političke nauke, smijer žurnalistike. Bio sam prvi diplomirani slijepi žurnalista u bivšoj Jugoslaviji. Iako su me tapšali po ramenu kao studenta, neki profesori, ali i urednici u redakcijama gdje sam kao student sarađivao odjednom su utvrdili da će mi biti nemoguće naći stalni posao. E tu su mi dobro došla iskustva stečena, kako kažete, neformalnim obrazovanjem. Oduvijek su me zanimali strani jezici pa sam već u gimnaziji uz njemački koji sam učio u školi učio i engleski (onako za svoju dušu), a na fakultetu sam prešao nekoliko kurseva španskog u školi stranih jezika. Malo sam učio i ruski. Ta znanja su mi dok sam čekao posao dobro došla da prevodim neke članke i druge materijale. Da ne govorim koliko sam od toga imao koristi tokom profesionalne karijere. Vrijeme čekanja posla iskoristio sam da završim postdiplomski studij iz međunarodnih odnosa u Beogradu. Nekako se poklopilo da sam, odmah po završetku postdiplomskih studija, počeo sarađivati na radiju, kako se to kaže, kao volonter. Dakle, biću vrlo jasan: formalno sam na birou za zapošljavanje bio osam godina!!! Ali ni dana nije bilo da nisam nešto radio za honorar. Katkad su ti honorari bili veći od nekih plata u novinarstvu, ali to je bilo vrijeme kad je stalni posao značio i sigurnost - nađete se na listi za stan, možete dići kredit, plaćati čekovima. Sve to ja nisam imao. Ipak, i to neko vrijeme nekako sam uspješno iskoristio da naučim kako sam sebi smisliti posao, ne čekati da ti posao neko ponudi. Iskreno, mnogi ljudi tih generacija bili su "ušuškani" stlanim poslom pa kad su poslije došla takozvana tranziciona vremena prosto se nisu mogli snaći. Mene, srećom, ništa nije iznenadilo jer sam uvijek morao misliti "tri koraka unaprijed". Znači, odgovor na Vaše pitanje je – imalo je moje rano shvatanje posla i svojih prednosti i nedostataka.

ZAPOSLIOSI: Posao koji obavljate kao radijski voditelj po mnogo čemu je specifičan, zanimljivi pun iznenađenja, a sa druge strane jedino što imate na raspolaganju da se u “najboljem svjetlu” predstavite slušaocima jeste glas I živa riječ. Šta je to što Vas je u tolikoj mjeri privuklo kod radija, pa ste odlučili da mu posvetite većinu radnog vijeka i da li je invaliditet koji imate odigrao važnu ulogu prilikom odabira baš ovog zanimanja?

ŽELJKO: Nastavio bih tamo gdje sam stao u prethodnom odgovoru: moja prednost je bila što sam i kao nezaposlen uvijek sebi smišljao posao. Nikad nisam čekao da mi neki urednik da ovo ili ono pa da poslije može reći - vidiš, on kao slijep to ne može uraditi! Uvijek bih ja došao s idejom i natjerao njega na razmišljanje. Uvijek sam se rukovodio da u ovom poslu radim ono što prvenstveno mene zanima. Nikad ne bih recimo radio intervju s osobom koja mene lično ne zanima. Nikad nisam jurio sagovornike koji su u tom trenutku popularni, a, naprimjer, šuplji (kako bi se reklo). Važnije mi je da nađem sagovornika koji ima šta da kaže, koji će biti zanimljiv i slušaocima. Ista stvar je i kod tema. Uvijek sam birao teme koje mene zanimaju i onda bih to istražio do detalja. Međutim, nemojte me shvatiti pogrešno: nisam uvijek bio u poziciji da biram ono što ću raditi. Svaki radio-program ima neke svoje zahtjeve, pa se uklapaj! Evo Vam primjer: emisija koju trenutno radim ponuđena mi je svojevremeno, jedna prilično dosadna koncepcija nedjeljnog pregleda događaja. Do tada su to kolege radile uhodano - klasična najava i prilog o događaju koji je bio aktuelan u protekloj sedmici. I takvih sedam-osam dosadnjikavih priloga. Razmišljam: pa ja ću od ovoga poludjeti. Velim - ti ćeš to raditi drukčije. Prvu emisiju uradim s puno ironije, zajedljivosti, nekih budalastih muzičkih ilustracija, šašavih izjava, zvučnih efekata gdje nije nedostajalo ni onomatopeje. Mislim: sad su mi ovo dali i neće više nikad. Poslije emisije zove tadašnji direktor. Kaže - e upravo to sam htio! I tako ja evo emisiju radim sedam godina. Dakle, emisija postojeća, svježa, ideja moja. Iskreno, zamori se čovjek pomalo poslije izvjesnog vremena i od takvih emisija. Nije lako uvijek imati inspiraciju da nešto bude satirično ili bar ironično.
Radio... pa ja sam se rodio s tranzistorom. Nevjerovatno mi je bilo otkrivanje tog svijeta bezbrojnih jezika, glasova, najraznovrsnije muzike. A, kako je nama izbor zanimanja bio ograničen, malo-pomalo znao sam da ću raditi na radiju. Ljudima koji vide, a počnu raditi na radiju treba vremena i vremena da se naviknu da je zvuk jedino oružje koje imaju. A ti si se s tim rodio! Ne znaš za sliku. I eto ti prostora gdje si u prednosti. To Vam je kao ono kad iznenada nestane struje, svi se uzbude, a ti se krećeš u mraku kao da se ništa nije dogodilo. Nikad sebe nisam mogao zamisliti kao novinara u novinama, mada sam mnogo toga napisao i za novine. Nikad ne možeš imati predstavu o novinama, a na radiju imaš kompletnu sliku kako nešto zvuči, kako izgleda radio-program od jutra do ponoći.

ZAPOSLIOSIOSI: S obzirom na to da ste većinu vremena posvetili radiju i oblikovanju programa, da li Vam je ovo radon mjesto u potpunosti bilo prilagođeno ili je process prilagođavanja ipak dugo trajao; da li vas je invaliditet ometao prilikom obavljanja radnih zadataka i na koji način ste uspijevali da prevaziđete poteškoće sa kojima se, doduše na različite načine, ali svako od nas suočava?

ŽELJKO: Kompjuter mi je definitivno uljepšao život. Za sadašnje radno mjesto dovoljno je bilo da mi se nabavi kompjuter kao što su ga imale i ostale kolege. Nikakva druga prilagođavanja. Da bih sjeo pred mikrofon ništa drugo mi nije bilo potrebno. Doduše, jest tablica i šilo da bih napisao tekst koji ću pročitati. Koliko god informaciona tehnologija napredovala, uvijek sam u studiju imao tablicu i šilo kako bih dok traje muzička pauza sebi mogao napisati nekoliko riječi kao podsjetnik. Da, može se to uraditi i mobitelom ili kompjuterom, ali šta ako u trenutku ostaneš bez baterije ili se isključi slušalica. Ovako, Brajevo pismo ti je nezamjenjivo! Ukratko, nikakva dodatna prilagođavanja mi nisu bila potrebna. Ipak da napomenem: govorimo o meni koji iza sebe ima više od 30 godina novinarskog iskustva. Nekom novinaru početniku bi svakako bilo mnogo teže. No zato je mladom novinaru pametnije da sam nešto smisli i da se ne izlaže nepotrebnim rizicima. Toliko je danas radio-programa gdje slijepa djevojka ili mladić može biti voditelj, napraviti svoj podcast, biti muzički urednik ili napraviti muzički radio na internetu; to su samo neke mogućnosti. Ne bih mogao reći da mi je invaliditet u poslu prepreka, dobro, možda nije ni prednost, ali mislim da svoj posao ne obavljam loše. Drago mi je da tako misle i slušaoci.

ZAPOSLIOSI: Jedan ste od rijetkih novinara i voditelja sa naših prostora koji je imao priliku da radi iza Woice of America. Kako je do te saradnje došlo, koliko je ovo iskustvo bilo značajno za vas i da li postoji trenutak kada čovjek može reći da je naučio sve iz oblasti kojoj se posvetio ili uvijek ima prostora za dalje napredovanje?

ŽELJKO: Vratiću se na temu neformalnog obrazovanja. Od djetinjstva, a naročito poslije kao student novinarstva i mladi novinar pratio sam programe stranih radio-stanica na srpsko-hrvatskom jeziku (kako se tada zvao). Većina mojih kolega nije pojma imala da taj svijet uopšte postoji. Istina, u bivšoj Jugoslaviji nije se blagonaklono gledalo na strane radio-stanice a oni koji su ih slušali nisu me baš nešto naročito hvalisali; to bi moglo biti opasno. Sjećam se da nam je profesor na fakultetu govorio o tim programima uz napomenu da mi kao novinari moramo znati da oni postoje, možemo ih i slušati, ali ne smijemo prepričavati sadržaj onoga što smo čuli. Bio mi je izazov da u nekom trenutku ponudim saradnju BBC-ju, njihovom programu za Jugoslaviju. Mislim da sam bio prvi novinar koji se javljao iz same Jugoslavije. To je bilo vrijeme neposredno prije raspada Jugoslavije. Sticajem nesretnih ratnih okolnosti našao sam se u Moskvi i dalje pomalo sarađujući za BBC. Sada je valjalo od nečega živjeti, BBC nije bio zainteresovan da objavljuje mnogo mojih izvještaja, pa sam prekinuo saradnju s njima i potražio VOA. Moskva je za njih uvijek bila izazov: sad odjednom imaju čovjeka koji im se sam nudi. Radio sam prvo iz Moskve, a poslije iz Skoplja. Iznenadićete se: u profesionalnom smislu nisam naučio mnogo na Voice of America. Bila su to još vremena neposredno po završetku Hladnog rata u kome su oni imali izrazito propagandnu ulogu. Tek smo mi koji smo se javljali s terena unijeli neki dah svježine. Ljudi koji su radili u Washingtonu godinama su bili stegnuti pravilima hladnoratovskog pristupa. Međutim, na ovim prostorima samo ime VOA je bilo važno tako da su i meni mnoga vrata bila otvorena zahvaljujući činjenici da sam imao njihovu identifikacionu karticu. Uvijek čovjek može naučiti nešto novo. Meni su sada veliki izazov detalji samog snimanja zvuka. Svoje emisije uglavnom pripremam sam za svojim kompjuterom. No u montaži uvijek od snimatelja imam šta naučiti. Žao mi je što se tokom karijere nisam bavio dokumentarizmom, mislim da bih tu imao dosta zanimljivih ideja. Dakle, eto to bi bio poligon za napredovanje!

ZAPOSLIOSI: Iza vas je zaista bogato radon iskustvo i stiče se utisak da je uz želju za napredovanjem i ljubav prema poslu sve bilo lako postići. Da li je zaista tako, na kakve ste poteškoće nailazili u toku rada, na koji način ste zanemarivali nedostatke, a uvijek koristili potencijale i kako su ljudi iz vašeg okruženja na to reagovali (da li ste se nekada susreli sa diskriminacijom)?

ŽELJKO: Možda sam ja malo fanatik u ovom poslu. Puno ljubavi vam pomogne da prevladate i najveće prepreke. A najviše prepreka bilo je s ljudima. Od početka vas prate predrasude, prvo pitanje koje će vam neko postaviti uvijek je ono - hoćeš li ti to moći? I onda se ubiješ dokazujući da ti to možeš, potrošiš na to puno energije koju si vjerovatno mogao potrošiti i na kakav pametniji način. Ako se ispostavi da neke stvari uradite dobro, kod ljudi se pojavi ljubomora. Mislim da sam se mnogo puta suočio s klasičnom ljubomorom koja nije imala veze s invaliditetom. Jednostavno, ljudi ne mogu olako prihvatiti da ćete nešto brže i bolje uraditi od njih. Obično postave etalon prema sebi. Ako je njima nešto teško ne mogu zamisliti da neko to može uraditi bez problema. Moja prednost je u startu bila to što mi radio nije bio nikakva "tera incognita", našao sam se sada u radiju i samo usavršavao ono šta sam mislio da su drugi ljudi radili manje dobro. Znači, pravio sam radio učeći od voditelja i novinara čije glasove sam slušao. Bude hendikep mnogim mladim novinarima da počnu raditi na radiju, a da nikad prije nisu slušali radio. I onda sad zamislite koliko je tu nepoznanica. Moja prednost je bila i u tehničkom smislu. Kad je bilo vrijeme magnetofona, u radio sam došao s predznanjem o snimanju i trakama, jer sam s magnetofonima "drugovao" od djetinjstva. Kad su se pojavili kompjuteri, odmah me je to privuklo tako da, kad je došlo vrijeme da radio uvede digitalnu obradu zvuka, ja sam već i o tome znao podosta. Sretna je okolnost što sam učio strane jezike te svaku informaciju - ako je ne možeš naći na engleskom, naći ćeš je na ruskom; i obrnuto. Ima ljudi kojima možete dokazivati i dokazivati da nešto možete. Novinarstvo je srećom profesija gdje o vama govore vaša djela. Ipak, oni se tvrdokorno drže svoga. Još ako su na upravljačkim pozicijama, eto vam diskriminacije. Zbog diskriminacije sa svojim sadašnjim poslodavcem, Javnim RTV-servisom Bosne i Hercegovine, bio sam na sudu. I mislim da sam izašao kao pobjednik. Nisam nimalo sretan što sam kroz sve to morao proći, ali nije bilo izbora.

ZAPOSLIOSI: Iz perspektive čovjeka koji je uvijek bio radno angažovan, iz ličnog iskustva nam možete predočiti koliko je za OSI značajno da budu radno angažovane i da li ste zadovoljni trenutnom situacijom na tom polju, kako u zemlji u kojoj živite, tako u regionu?

ŽELJKO: U Bosni i Hercegovini, sredini gdje živim, osobama s invaliditetom postavljena je opasna zamka: primaju dodatak na tuđu pomoć od kojih 200 evra, možda raduckaju još nešto sitno i mnogi zadovoljni. To je neka logika - pa šta i da radim ne bih imao mnogo više. Jednostavno, to ne razumijem. Ulazim u neku zrelu životnu fazu kad bi se čovjek morao radovati i penziji. Vjerujte, kako ne bih ostao radno neangažovan već smišljam čime ću se baviti. Problem je mnogim osobama s invaliditetom što se zatvore u neki svoj uski, najčešće isključivo porodični krug. Eventualno, održavaju socijalne kontakte preko društvenih mreža i to je sve. Generacije kojim pripadam imale su mnogo manje mogućnosti za obrazovanje, a utisak je da su stvorile mnogo više. Uzmem nerijetko za primjer moju dobru prijateljicu koja je i penziju zaradila, dobila stan u centru grada, živi sa solidnim primanjima. Ničeg od toga ne bi bilo da nije imala posao. Moja je sugestija svima: raditi, raditi, raditi! Nije samo stvar da ćete zaraditi neke pare (iako ni to nije nevažno), proširićete krug prijatelja, imaćete obaveze, pokazaćete koliko vrijedite. Manje-više situacija i, ono što je meni problematičnije, u zemljama regiona na djelu je sličan duh prepuštanja. Volio bih da me neko demantuje, da nisam u pravu!

ZAPOSLIOSI: S obzirom na to da Savez slijepih Crne Gore u prethodnih 6 mjeseci radi intezivno na afirmisanju radija Feniks, šta biste poručili našim mladim zaposlenima, na poslovima montažera, dopisnika, spikera?

ŽELJKO: Volio bih da prave radio koji će biti zanimljiv svima. A, ono što sam ranije rekao, neka se rukovode time da prave radio za sebe i za svoju djevojku ili mladića, da govore o temama koje su njima samima izazov, da puštaju muziku koja će obradovati one koji su im dragi. Jesu nama naše teme iz života osoba s invaliditetom zanimljive, ali uvijek polazite od pretpostavke da to ljude s invaliditetom može i zamoriti. I naravno, da ne zaboravim: slušajte radio! Danas u regionu, pa i po svijetu hiljade radio-programa, "ukradite" ponešto što vam se svidi!

ZAPOSLIOSI: Na samom kraju, da li postoji neka poruka koju biste na ovaj način uputili svim mladim osobama koje još uvijek tragaju ne samo za zaposlenjem, nego i za svojim snovima?

ŽELJKO: Naravno, prije svega SANJAJTE!!! Nikad ne dopustite da sami sebi kažete ili da vam neko drugi kaže - ma daj, to je glupo! Nikad ništa nije glupo! Treba samo biti dovoljno lud i vjerovati u svoje snove! Ako bilo kome mogu biti od koristi svojim iskustvom i snovima, to će me iskreno obradovati!

Prilozi

zeljkobajic.jpg

Portal nudi informacije koje su od značaja za zapošljavanje osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Kao organizacija, koja se primarno bavi osobama oštećenog vida, nismo željeli da portal bude posvećen samo gore pomenutima, već svim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori.

Prijatelji portala