Blog

IZ VIZURE KOTORSKOG FEŠTAĐUNA

Boris Dončić je profesor srpskog jezika i književnosti i urednik je u studiju za snimanje audio knjiga u Biblioteci Saveza slepih Srbije „dr Milan Budimir“.

Zaposliosi: Koliko god neki grad bio poseban, zanimljiv i bogat znamenitostima, kada iz njega odemo ne nosimo samo njegove ljepote, pjesme i legende, nego i ljude. Kotor je, na primjer, grad koji je opjevan u mnogim djelima, zato što su kroz njega utkane i duše i priče onih koji su ga činili i koji ga danas čine posebnim. Jednog od nemjerljivo vrijednih „kotorskih feštađuna“ upoznaćemo i danas, kroz priču koju nam o sebi donosi. Za sami početak, da se upoznamo: ko je to Boris Dončić, na koji način ispunjava kotorske dane i da li je uspio da ostvari svoja dječačka maštanja?

Boris: Za moj rodni Kotor, između mora i stijena me vezuje predivno djetinstvo sa mnogo igre, uzbudljivih doživljaja i sunca. Sada kada živim daleko od njega, u Beogradu koji je grad mog obrazovanja, odrastanja i slobodno mogu reći moj drugi rodni grad, Kotor je svakodnevno prisutan u mojim čulima. Kroz mnoštvo zvukova grada, brujanja motora, trubljenja sirena, u unutrašnjem uhu čujem šum talasa i žagor cvrčaka, dah Mediterana na obalama Dunava.
Pored redovnog posla koji volim i koji me ispunjava uživam u šetnjama, druženjima i istraživanju zanimljivosti iz svijeta tehnike, računara, aeronautike i moto-sporta. Brojna saznanja do kojih dolazim i koja me pronalaze, podstiču me da idem dalje u susret izazovima.

Zaposliosi: Da li su i dani Vašeg obrazovanja bili u tonovima Kotora, koju ste osnovnu i srednju školu završili, a na kom fakultetu ste se specijalizovali i sticali akademska zvanja?

Boris: Nastojeći da dobijem što bolje obrazovanje moji roditelji su se odlučili da se presele u Beograd gdje sam upisao Osnovnu školu za zaštitu vida “Dragan Kovačević”. Škola je bila u to vrijeme preteča inkluzivnog obrazovanja jer su u njoj zajedno sa djecom oštećenog vida učila i djeca sa zdravim vidom. Nastava je organizovana po redovnom programu kao i u ostalim školama. Tu sam dobio odlične obrazovne osnove, za koje su zaslužni izuzetna učiteljica Vera Ljaljević, sjajna nastavnica srpskog i razredna Ljiljana Ikonić, i ostali nastavnici koji su se zaista trudili da svim učenicima pruže što više znanja i osnaže nas za sledeći stepen školovanja. Pred kraj osnovne škole znao sam da ću svakako nakon srednje upisati fakultet pa sam se odlučio da steknem što šire obrazovanje i upisao dvanaestu beogradsku gimnaziju.
Dolazak u novu sredinu je bio podsticajan i ne bez izazova, zaista me vežu lijepe uspomene na učenje i druženje za te četiri godine koje su obojene i turbulentnim društvenim previranjima i bombardovanjem zemlje.
Moja velika ljubav su tehničke nauke, međutim procjenio sam da zbog oštećenja vida ne bih mogao da ostvarim svoj cilj u tom trenutku u našoj zemlji, pa sam se odlučio da odgovorim još jednoj svojoj želji i upisao filološki fakultet odsjek za srpsku književnost i jezik.
Zaplovio sam u okean knjiga mada je stvarno putovanje počelo kada sam završio studije kao profesor srpskog jezika i književnosti.

Zaposliosi: S obziromna to da ste osoba sa invaliditetom, koliko Vas je ta okolnost oblikovala kao ličnost i uticala na donošenje najvažnijih životnih odluka; na koji način ste prihvatili sopstveni invaliditet, a kako ljudi iz Vašeg okruženja?

Boris: Može se činiti da nas tijelo i njegove osobine ili nedostaci ograničavaju ali sve do onog trenutka dok vremenom i iskustveno ne uvidimo snagu duha i volje, i počnemo da te realne nedostatke prevazilazimo. Do tog trenutka je dug put, i ne bez lutanja i sumnji, i poseban za svakog od nas.
Ono što je meni uvjek davalo snagu, naravno pored porodice majke, oca i sestre, jeste mirno, lijepo djetinstvo i odrastanje u Kotoru u prvim godinama mog života, ali i kasnije kada sam često dolazio u moj grad. Osim činjenice da imam jako oštećen vid sa tendencijom daljeg opadanja nastojao sam da što više učestvujem u svim aktivnostima koje su me interesovale i imao podršku porodice i prijatelja. Nije sve uvjek išlo glatko, dolazio sam i u dodir sa raznim sumljalima koji su u oštećenju vida vidjeli nepremostivu prepreku za ovo ili ono, međutim svaka prepreka se da preći ili zaobići.

Zaposliosi: U kolikoj mjeri su Vas završena škola, odnosno fakultet usmjerili: da li su se poslovi koje ste do sada obavljali vezivali samo za formalno dostignuti stepen obrazovanja ili ste se u međuvremenu specijalizovali za još neke poslove?

Boris: Odluku da upišem studije iz književnosti sam donio na prvom mjestu jer sam pored ljubavi prema tehnici imao sklonosti za literaturu, i smatrao sam da će mi omogućiti širi spektar mogućnosti za rad nakon završenih studija.
Radom u studiju za snimanje audio knjiga u kome organizujem rad, snimam i obrađujem materijal , sam unekoliko objedinio bavljenje literaturom i audio tehnikom što mi pričinjava veliko zadovoljstvo.

Zaposliosi: Budući da ste jedno vrijeme bili zaposleni u banci, sa druge strane bili ste angažovani i kao profesor, trenutno ste zaposleni u Biblioteci za slijepe na prilagođavanju knjiga, a radili ste i na programima za audio materijal, koji od ovih poslova Vam je dinio najviše koristi, u čemu se najviše pronalazite i koje poslove Vaše trenutno zaposlenje podrazumijeva?

Boris: Po završetku studija jedna od prvih želja je bila da radim u školi, ali to nisam ostvario. U sklopu projekta za osnaživanje osoba sa invaliditetom koji je organizovao Forum mladih sa invaliditetom iz Beograda imao sam radnu praksu u Societe General banci u odeljenju za komunikacije odakle nosim lijepa i pozitivna iskustva, nažalost nije postojala mogućnost za nastavak rada.
Poslednjih 6 godina radim u Biblioteci Saveza slepih Srbije „dr Milan Budimir“ u kojoj sam došao kroz projekat javnih radova, a zatim nastavio da radim kroz projektno finansiranje.
Trenutno radim na poslovima digitalizacije audio knjiga sa magnetofonskih traka i kaseta, i rada u studiju na priređivanju programa za snimanje, snimanju udžbenika i novih audio knjiga.

Zaposliosi: Kakva iskustva Vas vezuju za prethodne radne angažmane, koliko su radna mjesta i radni zadaci bili prilagođeni vrsti invaliditeta koju imate i da li ste koristili neke od beneficija koje Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI nudi?

Boris: Za nesmetan rad sam koristio govornu sintezu sa čitačem ekrana koje sam sam obezbeđivao, što u poslednje vrijeme i nije toliko teško budući da postoji besplatna verzija čitača ekrana.
Poteškoće nastaju kada treba prilagoditi softver u kome bi trebalo da se radi ili izvrši neko prostorno prilagođavanje. Mislim da poslodavci nisu skloni bilo kakvom prilagođavanju pod raznim izgovorima, što zbog neinformisanosti što zbog nezainteresovanosti.

Zaposliosi: U poslednje vrijeme stiče se utisak da je diskriminacija prema osobama sa invaliditetom manjeg inteziteta nego što je bila prethodnih godina. S obzirom na bogato radno iskustvo i raznovrsne radne angažmane, da li ste u nekom trenutku bili izloženi diskriminaciji i kakav je generalno Vaš utisak o ovoj društvenoj pojavi?

Boris: Danas se dosta govori o diskriminaciji i osobe sa invaliditetom su prisutne u medijima više nego ranije što je dobro.
Sa druge strane oblici diskriminacije postaju sve suptilniji i u borbi za preživljavanje i potrazi za poslom mnogi ih ne prepoznaju ili prelaze preko njih.
Za rešavanje problema diskriminacije osim dobrih zakona, koji su kod nas uglavnom doneti i prepisani pod spoljašnjim pritiskom a ne iz iskrenog prepoznavanja tog problema i želje da se reši, potrebno je dubinsko uvažavanje svakog čoveka i njegovog integriteta u društvu što je jako spor proces i zahteva dugi vremenski period mira i reda u jednom društvu kako bi se steklo poverenje u institucije i njihove predstavnike.
Iz tog razloga i sam iako ponekad prepoznam neke oblike diskriminacije ako mogu zaobiđem tu osobu ili instituciju ili tražim drugi put što nije najsretnije rešenje.

Zaposliosi: S obzirom na to da imamo kvalitetna zakonska rješenja i niz beneficija koje podstiču učešće OSI u društvu, ali da se oni često ne implementiraju na pravilan način, da li ste zadovoljni položajem OSI u Crnoj Gori kada je zapošljavanje u pitanju?

Boris: Mislim da se dosta govori o potrebi za zapošljavanjem, ali bi trebalo preći na konkretna djela. Nemam tačne statističke podatke, ali moj utisak je da veliki broj slijepih i slabovidih osoba ne mogu da pronađu posao i pored dobrih kvalifikacija koje imaju i nemjerljive želje da rade. Želio bih da se to u skoroj budućnosti promijeni.


Zaposliosi: Kao osoba koja ima bogato životno, ali i radno iskustvo, na koji način biste podstakli mlade OSI na aktivizam i koja misao iz malog, ali znamenitog Kotora bi sa punim pravom mogla poslužiti kao svakodnevna krilatica mladima širom Crne Gore?

Boris: U životu uvijek gradite i brod i luku, i nikada ne odustajte jer koliko god da vam se čini da je put koji vodi do cilja dugačak, ako zaista želite da ga dostignete, pronaćićete onaj pravi.
I ne zaboravite da uživate u putovanju.

Prilozi

54197847_411252366110989_5795901329062756352_n.jpg

Portal nudi informacije koje su od značaja za zapošljavanje osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Kao organizacija, koja se primarno bavi osobama oštećenog vida, nismo željeli da portal bude posvećen samo gore pomenutima, već svim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori.

Prijatelji portala