Boris Dončić je profesor srpskog jezika i književnosti i urednik je u studiju za snimanje audio knjiga u Biblioteci Saveza slepih Srbije „dr Milan Budimir“.
Zaposliosi: Koliko god neki grad bio poseban, zanimljiv i bogat znamenitostima, kada iz njega odemo ne nosimo samo njegove ljepote, pjesme i legende, nego i ljude. Kotor je, na primjer, grad koji je opjevan u mnogim djelima, zato što su kroz njega utkane i duše i priče onih koji su ga činili i koji ga danas čine posebnim. Jednog od nemjerljivo vrijednih „kotorskih feštađuna“ upoznaćemo i danas, kroz priču koju nam o sebi donosi. Za sami početak, da se upoznamo: ko je to Boris Dončić, na koji način ispunjava kotorske dane i da li je uspio da ostvari svoja dječačka maštanja?
Boris: Za moj rodni Kotor, između mora i stijena me vezuje predivno djetinstvo sa mnogo igre, uzbudljivih doživljaja i sunca. Sada kada živim daleko od njega, u Beogradu koji je grad mog obrazovanja, odrastanja i slobodno mogu reći moj drugi rodni grad, Kotor je svakodnevno prisutan u mojim čulima. Kroz mnoštvo zvukova grada, brujanja motora, trubljenja sirena, u unutrašnjem uhu čujem šum talasa i žagor cvrčaka, dah Mediterana na obalama Dunava.
Pored redovnog posla koji volim i koji me ispunjava uživam u šetnjama, druženjima i istraživanju zanimljivosti iz svijeta tehnike, računara, aeronautike i moto-sporta. Brojna saznanja do kojih dolazim i koja me pronalaze, podstiču me da idem dalje u susret izazovima.
Zaposliosi: Da li su i dani Vašeg obrazovanja bili u tonovima Kotora, koju ste osnovnu i srednju školu završili, a na kom fakultetu ste se specijalizovali i sticali akademska zvanja?
Boris: Nastojeći da dobijem što bolje obrazovanje moji roditelji su se odlučili da se presele u Beograd gdje sam upisao Osnovnu školu za zaštitu vida “Dragan Kovačević”. Škola je bila u to vrijeme preteča inkluzivnog obrazovanja jer su u njoj zajedno sa djecom oštećenog vida učila i djeca sa zdravim vidom. Nastava je organizovana po redovnom programu kao i u ostalim školama. Tu sam dobio odlične obrazovne osnove, za koje su zaslužni izuzetna učiteljica Vera Ljaljević, sjajna nastavnica srpskog i razredna Ljiljana Ikonić, i ostali nastavnici koji su se zaista trudili da svim učenicima pruže što više znanja i osnaže nas za sledeći stepen školovanja. Pred kraj osnovne škole znao sam da ću svakako nakon srednje upisati fakultet pa sam se odlučio da steknem što šire obrazovanje i upisao dvanaestu beogradsku gimnaziju.
Dolazak u novu sredinu je bio podsticajan i ne bez izazova, zaista me vežu lijepe uspomene na učenje i druženje za te četiri godine koje su obojene i turbulentnim društvenim previranjima i bombardovanjem zemlje.
Moja velika ljubav su tehničke nauke, međutim procjenio sam da zbog oštećenja vida ne bih mogao da ostvarim svoj cilj u tom trenutku u našoj zemlji, pa sam se odlučio da odgovorim još jednoj svojoj želji i upisao filološki fakultet odsjek za srpsku književnost i jezik.
Zaplovio sam u okean knjiga mada je stvarno putovanje počelo kada sam završio studije kao profesor srpskog jezika i književnosti.
Zaposliosi: S obziromna to da ste osoba sa invaliditetom, koliko Vas je ta okolnost oblikovala kao ličnost i uticala na donošenje najvažnijih životnih odluka; na koji način ste prihvatili sopstveni invaliditet, a kako ljudi iz Vašeg okruženja?
Boris: Može se činiti da nas tijelo i njegove osobine ili nedostaci ograničavaju ali sve do onog trenutka dok vremenom i iskustveno ne uvidimo snagu duha i volje, i počnemo da te realne nedostatke prevazilazimo. Do tog trenutka je dug put, i ne bez lutanja i sumnji, i poseban za svakog od nas.
Ono što je meni uvjek davalo snagu, naravno pored porodice majke, oca i sestre, jeste mirno, lijepo djetinstvo i odrastanje u Kotoru u prvim godinama mog života, ali i kasnije kada sam često dolazio u moj grad. Osim činjenice da imam jako oštećen vid sa tendencijom daljeg opadanja nastojao sam da što više učestvujem u svim aktivnostima koje su me interesovale i imao podršku porodice i prijatelja. Nije sve uvjek išlo glatko, dolazio sam i u dodir sa raznim sumljalima koji su u oštećenju vida vidjeli nepremostivu prepreku za ovo ili ono, međutim svaka prepreka se da preći ili zaobići.
Zaposliosi: U kolikoj mjeri su Vas završena škola, odnosno fakultet usmjerili: da li su se poslovi koje ste do sada obavljali vezivali samo za formalno dostignuti stepen obrazovanja ili ste se u međuvremenu specijalizovali za još neke poslove?
Boris: Odluku da upišem studije iz književnosti sam donio na prvom mjestu jer sam pored ljubavi prema tehnici imao sklonosti za literaturu, i smatrao sam da će mi omogućiti širi spektar mogućnosti za rad nakon završenih studija.
Radom u studiju za snimanje audio knjiga u kome organizujem rad, snimam i obrađujem materijal , sam unekoliko objedinio bavljenje literaturom i audio tehnikom što mi pričinjava veliko zadovoljstvo.
Zaposliosi: Budući da ste jedno vrijeme bili zaposleni u banci, sa druge strane bili ste angažovani i kao profesor, trenutno ste zaposleni u Biblioteci za slijepe na prilagođavanju knjiga, a radili ste i na programima za audio materijal, koji od ovih poslova Vam je dinio najviše koristi, u čemu se najviše pronalazite i koje poslove Vaše trenutno zaposlenje podrazumijeva?
Boris: Po završetku studija jedna od prvih želja je bila da radim u školi, ali to nisam ostvario. U sklopu projekta za osnaživanje osoba sa invaliditetom koji je organizovao Forum mladih sa invaliditetom iz Beograda imao sam radnu praksu u Societe General banci u odeljenju za komunikacije odakle nosim lijepa i pozitivna iskustva, nažalost nije postojala mogućnost za nastavak rada.
Poslednjih 6 godina radim u Biblioteci Saveza slepih Srbije „dr Milan Budimir“ u kojoj sam došao kroz projekat javnih radova, a zatim nastavio da radim kroz projektno finansiranje.
Trenutno radim na poslovima digitalizacije audio knjiga sa magnetofonskih traka i kaseta, i rada u studiju na priređivanju programa za snimanje, snimanju udžbenika i novih audio knjiga.
Zaposliosi: Kakva iskustva Vas vezuju za prethodne radne angažmane, koliko su radna mjesta i radni zadaci bili prilagođeni vrsti invaliditeta koju imate i da li ste koristili neke od beneficija koje Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI nudi?
Boris: Za nesmetan rad sam koristio govornu sintezu sa čitačem ekrana koje sam sam obezbeđivao, što u poslednje vrijeme i nije toliko teško budući da postoji besplatna verzija čitača ekrana.
Poteškoće nastaju kada treba prilagoditi softver u kome bi trebalo da se radi ili izvrši neko prostorno prilagođavanje. Mislim da poslodavci nisu skloni bilo kakvom prilagođavanju pod raznim izgovorima, što zbog neinformisanosti što zbog nezainteresovanosti.
Zaposliosi: U poslednje vrijeme stiče se utisak da je diskriminacija prema osobama sa invaliditetom manjeg inteziteta nego što je bila prethodnih godina. S obzirom na bogato radno iskustvo i raznovrsne radne angažmane, da li ste u nekom trenutku bili izloženi diskriminaciji i kakav je generalno Vaš utisak o ovoj društvenoj pojavi?
Boris: Danas se dosta govori o diskriminaciji i osobe sa invaliditetom su prisutne u medijima više nego ranije što je dobro.
Sa druge strane oblici diskriminacije postaju sve suptilniji i u borbi za preživljavanje i potrazi za poslom mnogi ih ne prepoznaju ili prelaze preko njih.
Za rešavanje problema diskriminacije osim dobrih zakona, koji su kod nas uglavnom doneti i prepisani pod spoljašnjim pritiskom a ne iz iskrenog prepoznavanja tog problema i želje da se reši, potrebno je dubinsko uvažavanje svakog čoveka i njegovog integriteta u društvu što je jako spor proces i zahteva dugi vremenski period mira i reda u jednom društvu kako bi se steklo poverenje u institucije i njihove predstavnike.
Iz tog razloga i sam iako ponekad prepoznam neke oblike diskriminacije ako mogu zaobiđem tu osobu ili instituciju ili tražim drugi put što nije najsretnije rešenje.
Zaposliosi: S obzirom na to da imamo kvalitetna zakonska rješenja i niz beneficija koje podstiču učešće OSI u društvu, ali da se oni često ne implementiraju na pravilan način, da li ste zadovoljni položajem OSI u Crnoj Gori kada je zapošljavanje u pitanju?
Boris: Mislim da se dosta govori o potrebi za zapošljavanjem, ali bi trebalo preći na konkretna djela. Nemam tačne statističke podatke, ali moj utisak je da veliki broj slijepih i slabovidih osoba ne mogu da pronađu posao i pored dobrih kvalifikacija koje imaju i nemjerljive želje da rade. Želio bih da se to u skoroj budućnosti promijeni.
Zaposliosi: Kao osoba koja ima bogato životno, ali i radno iskustvo, na koji način biste podstakli mlade OSI na aktivizam i koja misao iz malog, ali znamenitog Kotora bi sa punim pravom mogla poslužiti kao svakodnevna krilatica mladima širom Crne Gore?
Boris: U životu uvijek gradite i brod i luku, i nikada ne odustajte jer koliko god da vam se čini da je put koji vodi do cilja dugačak, ako zaista želite da ga dostignete, pronaćićete onaj pravi.
I ne zaboravite da uživate u putovanju.
smrtovnice
prodaja stanova
pik
smrtovnice avaz
blumen
horoskop
kalkulator online
knjige
cvijece
vicevi