Blog

VEĆE ŠANSE ZA ZAPOSLENJE OSI I ISKAZIVANJE NJIHOVIH POTENCIJALA

ZAPOSLIOSI: Možete li nam reći nešto više o sebi, svom djetinjstvu i samom toku svog obrazovanja?
ALEKSA: Moje ime je Aleksa, imam 27 godina i dolazim iz Berana. S obzirom da sam osoba oštećenog vida, nijesam imao nikakvih problema do svoje 16. godine kada počinje drastično da mi opada vid. Mogu reći da sam imao srećno djetinjstvo i sasvim normalno odrastanje. Srednjoškolsko obrazovanje sam stekao u Elektrotehničkoj školi u Beranama, smjer računari. Nakon toga odlučujem da upišem Visoku sportsko-zdravstvenu školu u Beogradu, smjer strukovni fizioterapeut, i baš u tom periodu gubim i one ostatke vida koje sam do tada imao. To je bio veoma težak period za mene, s obzirom da sam bio svijestan da ću uskoro i potpuno da ostanem bez vida. Tokom samih studija, na moju veliku sreću, imao sam dobrog drugara koji mi je svu potrebnu literaturu snimao i na taj način sam učio i spremao ispite. Takođe, moram da naglasim da sam imao odlične profesore koji su imali puno razumjevanja i umnogome su mi pomogli da završim studije. Sigurno da sami proces obrazovanja nije bio lak, susretao sam se sa mnogim problemima, ali sam uspio da istrajem u svojoj namjeri i ispunim zacrtani cilj.

ZAPOSLIOSI: Zašto ste se odlučili da upišete Visoku sportsko-zdravstvenu školu u Beogradu?
ALEKSA: Iskreno rečeno, da nijesam izgubio vid nikada ne bih upisao školu za strukovnog fizioterapeuta. Međutim, bio sam primoran da upišem nešto što bih u budućnosti mogao da radim kao osoba oštećenog vida. Vježbe sa pacijentima, masaže, fizikalne terapije su poslovi za koje sam se kroz svoje školovanje osposobio i koje sam vremenom zavolio.

ZAPOSLIOSI: Nakon završenog školovanja u Beogradu, vraćate se u Berane, recite nam zašto ste se odlučili za svoj rodni grad pored Beograda ili pak Podgorice s obzirom da u ovim gradovima ima više mogućnosti za zaposlenje i samo napredovanje?
ALEKSA: To je tačno, međutim, Beograd i Podgorica su veoma skupi gradovi i teško bih imao pristojan život s obzirom da bih sa jednom platom morao da plaćam stan, dažbine, prevoz, literaturu i ostale potrebe. Izabrao sam Berane, svoj rodni grad, Iz razloga što je neuporedivo manji od Beograda ili Podgorice, i što je to grad koji poznajem vizuelno odnosno poznajem strukturu grada, kao i njegove ulice iz vremena dok sam imao dobre ostatke vida. Takođe sam imao i riješeno stambeno pitanje, što je jedan od glavnih preduslova za samostalan život aktivne mlade osobe.

ZAPOSLIOSI: Gdje ste odradili pripravnički staž?
ALEKSA: Pripravnički sam odradio djelimično u Beogradu, tačnije u Domu zdravlja Čukarica, a djelimično u Beranskoj bolnici. Moram da istaknem da su ljudi bili u početku malo skeptični kada je u pitanju obavljanje mojih radnih zadataka, pratili su svaki moj pokret, plašili su se da se ne udarim, da ne padnem, ali kada su uvidjeli da sam samostalan i da funkcionišem normalno te predrasude su u znatnoj mjeri bile umanjene.

ZAPOSLIOSI: U kom pravcu su se razvijali Vaši radni angažmani?
ALEKSA: Nakon što sam završio pripravnički staž i položio državni ispit, čekao sam posao, al posla nije bilo. Međutim, angažovan sam na projekatu Saveza slijepih Crne Gore, tačnije na portalu Zaposliosi.me koji se bavi zapošljavanjem osoba sa invaliditetom, na kome sam radio 6 mjeseci. Takođe, volontirao sam četiri mjeseca u Bolnici, gdje nijesam naišao na razumjevanje nadređenih da ostanem i zasnujem radni odnos, već su na tom radnom mjestu zaposlili drugu osobu.

ZAPOSLIOSI: Možete li nam opisati svoje radne zadatke koje trenutno obavljate tj. koje radno mjesto pokrivate?
ALEKSA: Moje radno mjesto jeste strukovni fizioterapeut – maser, s tim što trenutno pokrivam i poziciju šefa ambulante. Mnogo mi pomažu i moje koleginice koje rade sa mnom i koje zakazuju masaže i vježbe u zavisnosti od potrebe samih pacijenata i obima posla. U sklopu ambulante imam posebnu prostoriju u kojoj obavljam svoje radne zadatke, kao što su rad sa pacijentima, vježbe, masaže, fizikalne terapije i slično.

ZAPOSLIOSI: Da li se možete osvrnuti na komunikaciju sa poslodavcima i samim kolegama, i da li ste do sada nailazili na neku vrstu diskriminacije u radnom okruženju?
ALEKSA: Što se tiče same diskriminacije, nju sam doživio u Opštoj bolnici u Beranama. Tadašnji direktor je smatrao da ja ne mogu da radim ovaj posao i bio je ubjeđen u to. Kroz samu komunikaciju sa njim uvidio sam da prije svega nije htio da me sasluša dok sam izlagao svoju biografiju i radna iskustva, te sam stoga zaključio da nije bio problem u mojoj nestručnosti već u tome što sam osoba oštećenog vida. Međutim, u Sportskom centru sam imao sasvim drugačije iskustvo odnosno imao sam savršenu komunikaciju sa direktorom. Nikada mi se nije miješao u posao, čak što više, uvijek je htio da mi pomogne i izađe maksimalno u susret, tako da sam po tom pitanju imao “odriješene ruke” i veliko povjerenje kako direktora, tako i drugih zaposlenih.
Kada govorimo o samim pacijentima, u početku sam imao jedan slučaj za koji smatram da nije bilo diskriminacije, ali je bila prisutna neka vrsta predrasude odnosno neprijatnosti. Naime, došle su dvije mlade djevojke da se masiraju istovremeno, jedna je krenula kod mene, a druga kod koleginice. Prije nego što sam krenuo sa radom, odnosno da masiram dotičnu pacijentkinju, ja sam je upozorio da sam osoba oštećenog vida, jer to uvijek praktikujem iz razloga jer želim da upozorim ljude čisto informativno. Ona je bila blago rečeno zatečena i zbunjena, i tražila je da je masira druga koleginica. Ja sam odreagovao sasvim normalno jer svako ima pravo na izbor odnosno da dobije za svoj novac ono što traži i želi. Nakon određenog vremena, ipak je odlučila da je ja izmasiram i bila je oduševljena. Kazala je da je pogriješila i od tada uvijek traži da se masira kod mene. To je jedna interesantna situacija koja mi se desila na samom početku, a koju sam ovom prilikom podjelio sa vama.

ZAPOSLIOSI: Da li nam možete ukazati na barijere i prepreke sa kojima se susrećete u svom rodnom gradu?
ALEKSA: Smatram da su ljudi u Beranama mnogo dobri i da neke stvari rade nesvijesno, na primjer parkiraju auta na trotoare, kažu ili urade nešto iz svakodnevne navike, mada u poslednje vrijeme se mijenja svijest ljudi, kao i svijest samog društva. Ranije sam imao osjećaj da se svaki moj pokret prati. Ljudi su stalno očekivali da će nešto da se desi, da ću da padnem u svakom momentu, da srušim kafu sa stola, da udarim u nešto ili u nekog, ali u poslednje vrijeme i to se mijenja. Sada se mnogo manje vodi računa o tome. Kada uđem u kafić ljudi prosto ne obraćaju pažnju na mene. Čovjek sa bijelim štapom postaje normalna pojava i samim tim društvo se dosta prilagodilo takvim situacijama.
Kada govorimo o fizičkim barijerama u Beranama, svakako je bolje nego što je bilo al ima još dosta da se radi. Niske reklame, neobezbjeđene rupe kada se izvode građevinski radovi, nedostatak taktilnih staza na javnim površinama i u institucijama su samo neki od problema sa kojima se osoba oštećenog vida susreće u svakodnevnom funkcionisanju kada je u pitanju slobodno kretanje kroz Berane.

ZAPOSLiOSI: Po Vašem mišljenju, kakvo je stanje u našoj državi kada je u pitanju zapošljavanje OSI?
ALEKSA: Stanje je veoma loše. Mišljenja sam da se osobama oštećenog vida, a i generalno osobama sa invaliditetom ne pruža šansa da pokažu ono što znaju odnosno da rade ono za šta su se školovali. Sam primjer ste vi na portalu, ja u Beranama i još mnogo primjera za koje znam iz svakodnevne komunikacije sa ljudima. Problem leži u ljudima koji se nalaze na visokim funkcijama u našoj državi tj. u njihovoj (ne)svijesti. Jednostavno poslodavci bježe od zapošljavanja osoba sa invaliditetom jer imaju predrasude i misle da ljudi sa invaliditetom nijesu u stanju da jednako dobro odrade određeni posao kao što mogu osobe bez invaliditeta, a ustvari se u većini situacija pokaže baš suprotno.

ZAPOSLIOSI: Koja je Vaša poruka nezaposlenim OSI koji traže posao?
ALEKSA: Poručujem im da se trude da završe školu odnosno da se obrazuju, da konstantno traže posao jer niko ne može bolje znati kakve sposobnosti posjedujete i koja vam prava pripadaju. Treba da se bore, da budu istrajni, a da poslodavci sa druge strane pruže šansu osobama sa invaliditetom kako bi to njihovo znanje došlo do izražaja.

Prilozi

aleksa marsenic.jpg

Portal nudi informacije koje su od značaja za zapošljavanje osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Kao organizacija, koja se primarno bavi osobama oštećenog vida, nismo željeli da portal bude posvećen samo gore pomenutima, već svim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori.

Prijatelji portala